Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (3.dio)

Dajte mu najjaču dozu „engleza

Dok su dželati odmarali pijući i pušeći, sve vrijeme su vodili tako vulgaran razgovor među sobom da sam, doista, samo zahvaljujući praznom stomaku koji sam tada imao izdržao sve to slušati, a da ne povratim od muke. Psovali su i vrijeđali tako drsko i bezobzirno da je to bilo strašno slušati. To takvo krvničko šenlučenje potraja oko desetak minuta, kada se prolomi pijani glas koji zapovijedi:

,,Ustaj!” Bila je to nova naredba.

Polahko ustadoh. Jedva sam stao na otekla stopala, iz kojih je bez prestanka tekla neka čudna ljepljiva tečnost, pomiješana sa krvlju. Teško stojim na nogama, mislim da ću se svakog trenutka srušiti. Osjećam strahovit bol u tabanima. „Okreni se prema zidu, nasloni se raširenim rukama na zid, odmakni se nogama od zida koliko god možeš i nasloni glavu čelom na dasku”. Daska je bila u visini mojih ramena. S mukom zauzeh položaj koji je bilo tražen od mene. Zaista je trebalo uložiti ogroman napor da se zauzme traženi položaj. Bol u rukama i tabanima bio je sada još jači, valjda od težine mog tijela i oteklina po udaranim mjestima, tako da sam imao osjećaj da će mi svakog trenutka pući i tabani i dlanovi.

„Dajte engleza”, začu se ponovo isti glas koji odmah nastavi: „Najjaču dozu, znate gdje treba”.

Strahovit bol koji pogodi moje testise popraćen nekim čudnim zvukom izazva nekontrolisano grčenje mišića na tijelu i odvoji me od poda. Svom silinom sruših se potrbuške na pod, okrenut licem prema tlu. Samo što se nađoh na podu začuh isti zvuk i osjetih strahovit bol po nožnim zglobovima koji je udarao direktno u mozak.

Elektrošokovi. To je englez, shvatih o čemu se radi. Bol koji sam dobio od elektrošok uređaja bio je mnogo jači od udaraca palicama. Sada su primijenili kombiniranu tehniku mučenja, naizmjenično palice i elektrošok aparat, po cijelom tijelu, od sljepoočenica i vrata pa do prepona, genitalija, butina i svih mjesta na kojima su najizraženiji nervni završeci. Udari elektrošokovima su rađeni tek onda kad bih stao u poziciju koju sam već opisao, tako da me svaki udar koji bi zadali bacao svom težinom na pod. Posebno često su koristili udare na genitalije, kako ne bih više mogao praviti mudžakedine, što su govorili dok bi izvodili seansu nada mnom. Ovakav postupak ponovili su više puta, ne dajući mi vremena ni za kakav predah. Kada su izvršili procjenu da bi mogli započeti sa ispitivanjem, naredili su da stanem uza zid, licem okrenut prema njima i jakim reflektorima. Jaka svjetlost reflektora zadavala mi je ogroman bol. Suze u potocima od jake svjetlosti teku niz moje lice. Jedva stojim od bola u očima, prvi put poslije operacija na očima preživljavam istu bol. Svjetlost reflektora dodatno mi je komplikovala i onako tešku situaciju. Instinktivno i refleksno, očni kapci se zatvoriše mimo moje volje. S mukom sam pokušao da ih otvorim, dok su niz obraze suze tekle potocima. Nije to bio plač, to su bile suze koje su izazvane jakom svjetlošću.

Vidjevši na mom licu bol koji je izazvao reflektor, a valjda prvi put čuše od mene jauk, otkriše tačku gdje sam najslabiji. Onaj kojeg su zvali Kornjačom, pošto primijeti moju reakciju, naredi:

„Donesite mu naočare, sunčane. Vidite li da ga ovo svjetlo muči više nego elektrošokovi i pendreci? A on ima i problema sa očima, pa dajte mu sunčane kako bismo lakše razgovarali!”.

Dok sam jedva stajao uza zid, ne mogavši otvoriti oči, osjetih nečije ruke na obrazima i naredbu da otvorim oči, i dok sam shvatio šta se zbiva sa mnom, neko me čvrsto uhvati za glavu i na očima mi se nađe neka čudna sprava koju svezaše na mom zatiljku. Pokušah da zatvorim oči i tek tada ustanovih da nisam u stanju to uraditi, već me strahovit bol očnih kapaka spriječi u toj namjeri. Shvatim da je to specijalna naprava koja ne dopušta da se zatvore očni kapci, a koja na krajevima ima male zupce koji onemogućavaju zatvaranje kapaka i pri svakom takvom pokušaju izazivaju njihovo krvarenje. Jedva stojim od silnih udaraca, a sada još sa ovim belajem na očima. Svjetlo reflektora upereno u moje širom otvorene oči zadade do tada neviđenu bod. Svjetlo od reflektora razbija moj nervni sistem, suze teku potocima i jedva držim koncentraciju. Padam od bola u očima. Ne mogu podnijeti svjetlo koje nanosi neopisivu bol. Dižu me i ponovo stavljaju uza zid, pri tom udarajući pesnicama po leđima, stomaku, grudima.

„Gdje ti je Allah, vjerniče, da ti pomogne?” Ovdje Boga nema, vidiš li, kukala ti majka? Pričaj, pričaj, il’ ćemo te ubiti”.

Ove riječi vratiše mi punu snagu i dovedoše do toga da nestade ama baš sve muke i boli koji sam do sada osjećao. I oči me prođoše od ovih riječi (…)

Prilično dugo su nada mnom prosipali svoju silu i krvničko umijeće, sve dok se nisu umorili. Ležao sam sav obliven krvlju po golom tijelu. Prosuše na mene kantu hladne vode i narediše mi da stanem uza zid i svi izađoše vani. Ponovo ostadoh sam, sav krvav i crn po čitavom tijelu, što od elektrošokova, što od pendreka i raznoraznih udaraca koje sam dobio od krvnika. Ostavši sam pokušah da sjednem kako bih se malo odmorio, ali u zidu iza moji leđa začuh kao neko udara po nekim čeličnim pregradama i glas koji kao da je dolazio iz same sobe.

„Ne sjedaj, balijo, zidovi su providni i mi te svakog trena gledamo!”.

S mukom ustadoh i počeh osjećati hladnoću. Tek sada sam osjetio zimu koja je vladala prostorijom. Pošto sam sve vrijeme bio potpuno go, sobu u kojoj u me mučili držali su namjerno hladnom kako bi i na taj način utjecali i vršili torturu nada mnom. Po izlasku iz zatvora od drugih uhapšenih sam čuo da su njihove sobe za mučenje bile izuzetno tople, a oni obučeni i zakopčani do grla kao bi ih mučili žeđu. Dakle, to su bile prostorije opremljene uređajima pomoću kojih su mogli praviti različite temperature. Mogli su prostoriju držati hladnom kada je to njima trebalo, a također su mogli stvarati jako visoke temperature, zavisno od njihovih procjena. Tako stojeći, drščući od hladnoće, ostao sam sam oko pola sahata, i ako sam pomom biološkom sahatu još mogao pratiti protok vremena, mislim da je već počeo i treći dan mojih patnji i stradanja. Nisam ima predstave koliko će još ovo sve trajati.

Slomljen sam i krvav, sa strahovitim bolovima u očima. Svjetlost reflektora razarajuće djeluje na moj mozak. Glava, lobanja, ma i kosa me boli. Zujanje u ušima stvara mi pritisak u glavi. Strašno! Riječi su nemoćne opisati to stanje. Ne dao dragi Bog takvo nešto više nikom kao iskušenje. Mislio sam da ću se svakog trenutka raspasti i pretvoriti u najsitnije dijelove atoma.

Naivna predstava crnogorskog režima

Povodom hapšenja grupe aktivista SDA „Monitor” je objavio uvodnik pod naslovom „O razbijanju države” u kojem se navodi i ovo:

„ Crnogorski mediji su izvijestili da je otkrivena organizacija od 12 Muslimana, uglavnom prvaka stranke SDA, čiji je cilj nasilno otcjepljenje Sandžaka od Srbije i Crne Gore. Po tvrdnji same policije ova grupa nema podršku ostatka crnogorskih Muslimana. Oružje kojima je grupa namjeravala da ostvari cilj policija je zaplijenila, a TV Crne Gore pokazala javnosti. Ono se sastojalo od tri puškomitraljeza, 13 automatskih pušaka, dvije zolje, nešto bombi, jedne radio-stanice, nekoliko primjeraka revije „Sandžak” i jednog primjerka nedjeljnika „Monitor” sa slikom srušenog mostarskog mosta na naslovnoj strani. Među opasnim oružjem koje se može upotrijebiti u dokaznom postupku nije se našao nijedan primjerak novina „Pobjeda”, „Borba”, „Politika” (a prodaju se na istim kioscima na kojima i „Monitor”) i nijedan televizor, koje su uhapšeni politički prvaci nesumnjivo, bez povremeno, čitali, odnosno koristili.

Ovakva naivna TV predstava crnogorskog režima ima podmukli politički cilj. Da se satanizuje čitava jedna nacionalno-konfesionalna grupa, a ideji međuetničke i međukonfesionalne tolerancije i suživota Crnogoraca, Muslimana i Albanaca u zajedničkoj domovini Crnoj Gori, za koju se zalaže naš list, još jednom da konotacija izdaje. A takođe i da se kompromituje ideja o samostalnoj Crnoj Gori, njenim dovođenjem u istu ravan sa apsurdnom idejom o Sandžaku kao muslimanskoj fundamentalističkoj državi”.