Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (4.dio)

Odlazak kod ljekara

Pored neviđene informativne blokade i fašističkih izvještaja državnih medija Srbije i Crne Gore, bilo je hrabrih pojedinaca koji su željeli pisati istinu. Monitor, Liberal, Ljiljan, Glas Sandžaka, humanitarne organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava sa velikim zadovoljstvom dočekale su reakciji mog roditelja. Kako domaća, tako i međunarodna javnost, bili su upoznati sa mojim slučajem. Do ovog trenutka, zbog svog neznanja i straha, koji je tada vladao među bošnjačkim narodom u cijelom Sandžaku, bapko je u dogovoru sa ostalim članovima porodice donio odluku da se ne oglašava povodom mog hapšenja. Takva odluka išla je na ruku mojim dušmanima, tako da su nesmetano mogli da nadamnom provode sva zlodjela koja sam morao do sada podnositi i izdržavati.Već sljedećeg četvrtka u Monitoru je izašao članak mog bapka, koji je promijenio situaciju svih nas dvadesetjednog uhapšenika. Naravno, zatvor je zatvor i sama pomisao da si lišen slobode izuzetno teško pada svakom čovjeku. Ali, uslovi pod kojim se robuje su različiti i tu postoje velike razlike. Kad čovjek posjeduje neku krivicu kod sebe, pa i kad dopadne robije, svjestan svoje krivice lakše podnosi robiju. Ali, kada je čovjek svjestan da pri sebi nema nikakve krivice i da je ispravniji, pošteniji i čestitiji od svih onih koi su ga proglasili navodno krivim, to strahovito teško pada i pogađa dušu(…)

Poslije ovih posljednjih događaja, hvala Gospodaru, ja sam se oslobodio glavnih briga i noćne more. Sada sam samo razmišljao o sebi. U pitanju je samo moja sudbina, zbog moje nekooperativnosti sa DB, samo ja ispaštam. Hvala Gospodaru svemira veličanstvenog, pa sam ostao čovjek. Svaka druga opcija u konkretnom slučaju bila bi ravna vječnom ništavilu. I tada, početkom mjeseca jula, donio sam jasnu odluku: mogu me ostaviti bez vida i učiniti potpuno slijepim, mogu mi dati 20 godina robije, mogu me prebijati i mučiti raznim metodama i od mene napraviti stopostotnog invalida, kako slijepa tako i nepokretna, ali sam bio siguran da više nikada neće biti u situaciji da me naprave ludim i svojim saradnikom. Mogu mi ubiti sina, ženu, mene, prebijati kosti, izluđivati, praviti ono što im naum padne, ali nemaju šanse, kada dosad u tom nisu uspjeli, što im je, izgleda, bio glavni i jedini cilj prilikom mog hapšenja (…)

Negdje polovinom jula kao reakcija bapkovog teksta u Monitoru, koji su prenijeli i drugi mediji, a pod pritiskom međunarodnih i domaćih humanitarnih organizacija i diplomatskog kora u Beogradu i velikog pritiska Međunarodnog Crvenog krsta, sud donosi odluku da mi omoguće pregled očiju u Podgorici. Pravi i ispravni potez u datom trenutku, kauzalitetom povlači niz ispravnih događaja, a da mi toga nismo ni svjesni. Stvari se same od sebe ređaju.

Rano tog jutra po mene dođoše Milko i Duško te me saopštiše da imam zakazan pregled kod dr Jovovića. Sačekaše dok se ja obukoh i pripremih za put i dok su me vodili u zatvorsko dvorište, prema plavoj zastavi 101, počeše praviti dogovor i tražiti od mene obećanje da neću bježati, a oni bi mi zauzvrat skinuli lisice. Dobro su znali da nisam u stanju potrčati ni nekoliko metara, ali su na taj način željeli pokazati svoj položaj koji su u tom trenutku imali nadamnom. Odgovorih im da hoću da bježim i ako mi ne stave lisice na ruke, neću sa njima ići niti ću pristati na pregled. Objasnih im da je to zbog toga što su do sada prilikom moja dva odlaska kod doktora u bjelopoljsku bolnicu obavezno koristili lisice kako bi me što više podcijenili, a i mojoj sestri koja radi u istoj bolnici i koja bi me gledala u takvom stanju nanosili ogromnu bol i patnju. Tek kada su mi stavili lisice na ruke sjeo sam u zadnji dio auta i polahko pođosmo na put. Riješio sam da ovu priliku iskoristim maksimalno i da dopunim baterije za dalji boravak u zatvoru. Sve vrijeme sam maksimalno koristio da koliko-toliko osjetim civilizaciju. Put za Podgoricu obavezno je zahtijevao prolazak pored moje kuće. Rodnu kuću, topli roditeljski dom nisam vidio već skoro pet mjeseci. U istom gradu, a tako daleko. Vid da prepoznam ognjište u tom trenutku mi i nije bio potreban. Osjetih blaženstvo mahale Kule i toplinu doma. Zamolih da stanu pred moju kuću kako bih bar nakratko osjetio blizinu roditeljskog i svog doma. Doista zaustaviše vozilo ispred moje kuće. Iako nisam mogao vidjeti kuću, avliju, osjetih u duši mir i spokoj, pomiješan sa toplinom. Jadna majka je u tom trenutku bila u avliji i kada je ugledala plavu milicijsku zastavu dotrča do nje. Pritrča do auta, otvori vrata, nježno me zagrli i poljubi. Osjetih suze na njenim obrazima, tiho je plakala. Šaputala je nježnim glasom i tepala mi. Nikada je nisam jače zagrlio. Čovjek nauči cijeniti vrijednost roditelja pošto ih izgubi. Nažalost, tako je i sa zdravljem, slobodom… Nikada se dijete ne može odužiti roditeljima. Ovakvi susreti i rastanci majkama posebno teško padaju. Kako je to uzvišeno ime, majka?! Bože moj, oprosti grijeh i pokrij sramote mojim roditeljima. Njihova ružna dijela promijeni u dobra i obraduj ih džennetom.

Nikada neću zaboraviti ovaj susret, zato sam zahvalan Milku i Dušku. Susret je trajalo svega par minuta i mi nastavismo dalje put. Odnos ove dvojice tokom cijelog puta bio je korektan. Čak smo zastali na Miocki i svratili u kafanu da popijemo piće, s tim što su od mene tražili da u kafanu uđem bez lisica. Ispunio sam im zahtjev i dozvolio da mi skinu lisice. Poslije više mjeseci popio sam dvije kahve zaredom. Čak su mi velikodušno ponudili, ako hoću da popijem i nešto jače i žešće, što sam ja naravno odbio i zahvalio im se na časti. Zaista su bili maksimalno korektni…

Dok su me vodili ispod ruku prema Očnom odjeljenju čuo bih od strane onih pored kojih smo prolazili negodovanje i psovanje komandira, kako ih nije sramota da ovakvog čovjeka drže u zatvoru. Oni nisu imali pojma ko sam ja, vjerovatno su se sažalili na izgled koji sam imao tih dana i mjeseci. Konačno uđosmo i kod doktora. Samo što me još dok sam sa vrata ulazio u njegovu ordinaciju vidio (znao je o kome se radi jer je ranije bio obaviješten kako bi nam zakazao termin), bukvalno zaurla iz tamnog kutka ordinacije:

„Odvežite čovjeka, budale jedne! Kako vas nije sramota da mu stavite lisice na ruke? Ima li išta ljudskog u vama? Vidite li u kako jadnom stanju se nalazi taj čovjek? Kakva je ovo država kad ovakve bolesnike drže po zatvorima? Dabogda u Jadran propala ako je ovaj čovjek može srušiti! Onda ne treba ni da postoji. Sramota! Sramota jedna ! Bruka za mene i sve doktore u Crnoj Gori! Kako da niko do sada nije reagovao da se ovaj čovjek pusti na slobodu”?!

A onda se blagim tonom obrati meni, ponudivši mi da sjednem. Naredi da me odvežu i da napuste njegovu ordinaciju i sačekaju nalaz u čekaonici ispred vrata. Njegov gest unese svježinu, nadu u bolje.

U kratkim crtama upoznah doktora sa svim što sam do sada preživio i sa čime sam se morao susresti posljednjih mjeseci. Nije mogao vjerovati sopstvenim ušima, a bogme ni očima, šta je sve na meni vidio. Pošto je ispred sebe imao kompletnu ljekarsku dokumentaciju od strane četiri najjača profesora Beogradskog univerziteta i nalaze iz Berlina, od čuvenog dr Zenlera, i bio dobro upoznat sa mojom historijom bolesti, ote mu se iz usta bolah uzdah. „Dobro, čovječe, pa kako možeš stajati na nogama, kako si uopšte u stanju u pričati sa mnom? Ni u medicinskoj literaturi nisam naišao na takav slučaj”.

Dosta dugo je posmatrao mene i moje oči, ali tek kada je izmjerio očni pritisak na desnom i lijevom, reče: „Pa ovoliki pritisak u svojoj skoro četrdesetgodišnjoj službi nikada nijesam izmjerio. Po svim medicinskim spoznajama lijevo oko je do sada trebalo da ti se od jačine pritiska bukvalno raspadne, a desno oko mora se pod hitno operisati”.

Doktor mi dalje objasni da će mi dati određene kapi kojim ću liječiti upalu i da će on tražiti da me hitno prebace na ležanje u nekoj očnoj klinici. Nažalost, ni takav nalaz najčuvenijeg crnogorskog očnog doktora ni sud ni zatvorske vlasti nisu prihvatili i ja sam još skoro punih sedam mjeseci proveo u zatvoru.