Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (6.dio)

Štrajk glađu

Iako je krajnji zakonski rok za podizanje optužnice davno istekao, nikakvih nagovještaja niti znakova, kada bi moglo početi naše suđenje nismo mogli dobiti. Na sva pitanja koja su pravosudnim organima postavljali naši advokati i članovi naših porodica dobijali smo neodređene odgovore, u stilu kako se još određen broj osumnjičenih nalazi u bjekstvu, te kako su nedostupni pravosudnim organima, a da je istraga u toku. Hrabra i neumorna Nataša Kandić, predsjednica ,,Fondacije za humanitarno pravo” sa sjedištem u Beogradu, danima se bori i pregovora sa državnim organima iz institucija izvršne i zakonodavne vlasti, vršeći pritisak i preko sličnih međunarodnih institucija kako bi makar odredila datum početka sudskog procesa. Nataša je rijetki primjer humaniste i borca za zaštitu ljudskih prava i građanskih sloboda na intelelektualnom i političkom crnom nebu Srbije i Crne Gore. Kao visoki jablan među intelektualnim šipražjem Srbije i Crne Gore, lavovski se bori za svakog pojedinca koji je dopao u ruke fašističkom režimu i osjetio neljudskost i zulum tadašnjeg državnog terorizma. Posebno interesovanje, iako je tih godina imala pune ruke posla, iskazuje prema meni zbog specifičnosti mog slučaja. Slavko Perović, predsjednik crnogorskih liberala i Žarko Rakčević, predsjednik socijaldemokrata koriste svaku priliku u Skupštini Crne Gore da pomenu moj slučaj i iskažu zabrinutost povodom mog hapšenja. Javno osuđuju policijsku akciju ,,Lim”, te zahtijevaju naše puštanje na slobodu. Par nezavisnih medija koja su tada postojali u Crnoj Gori pišu o meni određene članke sa bombastičnim naslovima: ,,Slijepi snajperista”, ,,Slijepi terorista” i ostale članke sličnog sadržaja, dok državni i režimski mediji, kojih je bilo veoma mnogo, prave tako monstruozne članke o meni da su i mog sina koji je tada imao samo nekoliko mjeseci proglasili opasnim teroristom i mudžahedinom. Iskusna Nataša odmah uviđa pogrešku ovih prvih i zlonamjernost i laž drugih te dolazi lično da me posjeti kako bi maksimalno pomogla moju odbranu. U tom pokušaju, iako je došla u društva dva ambasadora, nije dobila zeleno svjetlo i dozvolu da me posjeti. Uporna, ne odustaje i šalje svoju predstavnicu, mislim da se zvala Antonela Riha. Poslije nekoliko dana Antonela uspijeva dobiti dozvolu, tako da se poslije mnogo truda sastala sa mnom u zatvoru.

I pored svih pokušaja od strane Nataše i Međunarodnog Crvenog Krsta da se prebacim u neku očnu kliniku, kako bih dobio minimum ljekarske njege i pristojnih uvjeta za liječenje i lakše robijanje, državni organi su ostali nijemi i nikada nisu udovoljili takvim zahtjevima. Tih dana su državni organi Crne Gore poslije povratka crnogorskih rezervista sa ratišta širom Hrvatske i Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, dočekivani sa ogromnim simpatijama i oduševljenjem. Masovni zločini su slavljeni i doživljavani kao velike pobjede. Crkveni velikodostojnici su ubijanje ,,Turaka” (Bošnjaka) proglasili za najveći čin bogoštovlja. Popovi su blagosiljali kame i masovne zločine, a državna televizija u udarnim terminima izvještavala o viteškim pobjedama ,,golorukog srpskog naroda” nad Alijinim bojovnicima, (kako su tada zvali Armiju Republike Bosne i Hercegovine). U vremenu kolektivnog nacionalističkog i šovinističkog ludila ,,nebeskog naroda” život Bošnjaka vrijedio je cijenu metka. Nas više nisu ni računali u žive, samo su porodice gajile potajnu nadu da ćemo se možda nekada, vratiti svojim kućama.

Sasvim spontano, Omer Omerović počinje štrajk glađu. Poput munje vijest o Omerovom štrajku su proširili zatvorom, iako su se komandiri i uprava trudili da štrajk prođe nezapaženo. Odmah se još nas nekolicina priključuje Omeru i počinjemo štajk glađu. Za svega sahat vremena više od polovine uhapšenika stupi u štajk. Puna dva dana štrajkujemo i čekamo posjetu u četvrtak, kako bismo obavijestili javnost da nećemo prekinuti štrajk sve dok nam se jasno ne odredi datum početka suđenja. Bez ikakvog dogovora, jedinstveni do perfekcije. Istina, ne svi, ali dovoljno za pritisak.

Moji novi stražari i čuvari koji su sada bili oličeni u vidu petorice robijaša budno prate da ja slučajno ne stavim šta u usta i da ne uzimam hranu krijući. Dežuraju i čuvaju me čak i noću. Za vrijeme obavljanja molitve počinju se odvratno ponašati, hrokću kao svinje, puštaju oko mene vjetrove, lupaju, guraju, zovu komandira govoreći kao i dalje obavljam namaz. Procjenjujem da u ovakvim uvjetima moram obavljati molitvu u tajnosti, kako bih se sačuvao od ovakvog vida pritiska. Skrivena molitva ima posebnu duhovnu vrijednost i pruža poseban doživljaj. Vjernicima u svim situacijama uvijek je dobro. Stalno izvuku neku korist.

Štajk glađu podnosim dobro, vjerovatno zahvaljujući postu mjeseca Ramazana. Zahvaljujući roditeljima od malih nogu njegujem i prakticiram post. Dezinformacijama koje šire po zatvoru, uprava pokušava da razbije i osujeti štrajk. Glavni rasturači takvih dezinformacija po imenu su Bošnjaci. Robijaju, ali rade protiv sebe. Jadnici čemu se nadaju? Ipak ne odustajem, riješio sam da pratim Omera do kraja. Treći dan štrajka imali smo posjete. Četvrtak. Koristim priliku i obavještavam roditelje i suprugu da sam u štrajk glađu, te da neću prekinuti štajk, sve dok se ne zakaže datum početka suđenja. Zbog specifičnosti vrste bolesti štrajk je bio jako opasan po moje zdravlje. Dalje ustezanje od hrane i pića prijetilo je da kod mene izazove trajno slijepilo. Nataša se uključuje u ovaj događaj i u petak me posjećuje jedan njen službenik i ljekar specijalista koji je došao iz Beograda. U međuvremenu više od polovine onih koji su započeli štajk sami su prekinuli isti. Uporni Omer i još nekolicina nas i dalje smo u štrajku(…)

Štrajk je ipak urodio plodom, iako je onih upornih u njemu ostalo žalosno mali broj. Omer je bio najuporniji. Suđenje je konačno zakazano za oktobar. Ostvarena je prva pobjeda. Poslije skoro devet mjeseci, iz Omerove ćelije prolomi se sevdalinka. Pjesma je odraz tuge i sreće, još ako je iz dubine duše Omerove u to ne treba sumnjati(…)

Tih dana nisam imao nekih većih problema sa robijašima u mojoj ćeliji. Strasti su opale, a sa njima i tenzije. U zatvoru nikada nisi siguran. Život je pun iznenađenja,čak i na slobodi. Negdje peti ili šesti dan po dolasku Kljuno mi za vrijeme šetnje reče da bi dobro bilo da se na sudu branim šutnjom ida puno ne pričam. Na moje pitanje zašto, odgovori:

“Podigla se velika frka povodom tvog hapšenja. Mnogi su bili iznenađeni i nisu mogli vjerovati da si ti, takav kakvim su te predstavili na TV-u i štampi. Mnogi su i povjerovali. Mi koji te dobro poznajemo i znamo za tvoje probleme sa očima, od muke smo se smijali. Fric snajperista, pa to se graniči sa fantastikom. Ali koliko sam ja čuo, priča se da ako budeš dobar na suđenju, sa suđenja će te pustiti kući. Ja ti ko kažem onako drugarski. Ti kako hoćeš. Nemoj puno pričati, moj ti je savjet. Važno je da iskočiš vani”.

Tih dana se skoro svakodnevno punila ćelija br. 7. Dovedoše i tadašnjeg direktora jedne crnogorske banke, pravo u moju ćeliju. Prije dovođenja u zatvor držali su ga nekoliko sati u ćeliji koja se nalazi u zgradi MUP-a. Nekadašnji lokalni moćnik i silnik prošlog komunističkog režima, a bogme se bio dobro uklopio i u ovaj, kada je pokušao da obavi radnju koju je naučio raditi za vrijeme komunista, misleći da će mu to i kod Momira i Mila proći, grdno se prevario. Dobio je desetak dana robije u istražni zatvor. Direktor ,,Montenegro Banke” u istažnom zatvoru, kako je to uopšte moguće. Navikao na ugodan život i bahat nastup spram ljudi, a sada robijaš. Pozicija na kojoj se godinama nalazio od njega je napravila lokalnog moćnika. Ostavši bez pozicije sile koju je u ograničenom obliku imao, našavši se u ovim okolnostima bio je potpuno skrhan i na ivici nervnog sloma. Kako je sam tih dana govorio dok je bio sa mnom u zatvoru, niko ga nije ni jednom udario. Verbalno su mu prijetili i držali par sati u pritvornoj ćeliji. Dovoljan razlog da plače kao malo dijete. Njegov prezimenjak generalni sekretar SDA za Crnu Goru, profesor Rasim Šahman, hrabrio bi ga da izdrži desetak dana ,,mučne i teške” robije tješeći ga, a istovremeno se podsmjehujući njegovoj slabosti. Dok je bio uhapšen tih desetak dana, ni jednom nije izašao na krug u šetnju, bojeći se da ga neko od prijatelja ne vidi u tom izdanju, izgledao bi kao izdaja, da su ga vidjeli u ovom žalosnom stanju.