CG Live

Vaš pogled na grad

Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (7.dio)

 Prvi dan suđenja

 

Predugo iščekivanje i radujem se danu kad ću uz Božiju pomoć dobiti priliku da kažem sve ono što sam preživio i kroz šta sam sve morao proći posljednjih osam mjeseci. Iako i dalje strepim da nikada više niko od nas uhapšenih neće ugledati slobodu i vidjeti svoje najdraže. Samo kad pomislim na zlodjela koja su počinjena u najužem okruženju nad nedužnim Bošnjacima u Herceg Novom, Bukovici, Štrpcima… ledi mi krv u žilama. Odakle u našim komšijama tolika količina mržnje i zla? Imaju li ikakvih granica u činjenju zla drugima? Ko im brani i ko će ih spriječiti da krvavom spisku zločina pripišu još i Bijelo Polje? Metodi i načini počinjenih zločina i masovnih likvidacija razrađeni su od strane fašističke inteligencije. Ako je inteligencija jednog naroda spremna da osmisli najstrašnije zločine poslije Drugog svjetskog rata, šta se može očekivati od običnog puka? Zato je onih koji su spremni činiti zločine ogroman broj.

Zvanična državna politika, crkveni i intelektualni krugovi Srbije i Crne Gore uz pomoć državnih informativnih kuća, JNA i ostalih institucija bukvalno fabrikuju zločince. Ubijanje Bošnjaka postalo je najprofitabilnije zanimanje. Jedina fabrika u Srbiji i Crnoj Gori koja radi hiperaktivno. Masivne likvidacije, konc-logori, protjerivanja, silovanja, rušenja kuća i vjerskih objekata bošnjačkog naroda, nažalost prešutno podržava i tzv. međunarodna zajednica (…)

Zato sam sebi postavio prioritet. Ibrahime, moraš ostati trezven i dostojanstven u svim trenucima. Moraš izdržati do kraja. Na suđenju moraš reći sve kroz šta si prošao. Neka se čuje istina. Neka narod pamti. Saopšti istinu pa umri. Moraš ostati upamćen da nisi molio za milost (…)

Suđenje je zakazano za 10 sahata. Uglavnom u tom vremenu su zakazivana i sva sljedeća ročišta, s tim što nam je presuda pročitana 28. decembra u 12 sahata. Proces je sa manjim prekidima trajao oko tri mjeseca. Uglavnom se išlo dosta brzo, sud je radio punom parom.

Drugi dan procesa otpočeo je sa predsjednikom SDA za Crnu Goru gospodinom Harunom Hadžićem. Njegova odbrana trajala je puna dva dana. Nažalost, niko od nas iz grupe nije mogao pratiti izlaganje Haruna Hadžića. Tek onda kada bi sljedeći došao na red, mogao je prisustvovati i pratiti izlaganja onih koji su poslije njega izlagali svoju odbranu. Nikakvih informacija o toku suđenja nisam imao sve do onog dana kada sam ja došao na red. Bio sam u potpunoj informativnoj blokadi. Advokat mi nije dolazio u posjetu, a uprava se svojski trudila da do nas ne dolaze nikakve vijesti koje se tiču suđenja. Komandiri su bukvalno provodili vrijeme u krugu, tako da nije postojala ni teoretska šansa da se koriste špijunke radi eventualnog dogovora ili informisanja (…).

Moje dovođenje na proces tog i svakog sljedećeg puta bilo je slično prvom. Uvijek obavezne lisice sa predugim lancima, vođen od strane dva komandira koji su me čvrsto držali ispod ruku,. Na ovaj način željeli su me maksimalno poniziti i utjerati strah u kosti, te dodatno zastrašiti bošnjački narod. Ovo se jasno moglo vidjeti u trenucima izvođenja iz marice i uvođenja u zgradu suda. Koliko su me uplašili i uspjeli zastrašiti na najbolji način svjedoči i ova knjiga.

Uz pomoć milicije zauzeh mjesto iza optuženičke klupe. Sudija s mukom umiri prisutne u sali. Sudnica je bila prepuna, kako Bošnjaka tako i novinara, diplomatskih predstavnika (kasnije sam saznao da je taj dan vladalo ogromno interesovanje kod međunarodne javnosti zbog specifičnosti mog slučaja). Tek pošto je više puta upozorio prisutne da će isprazniti salu i suđenje nastaviti bez prisustva javnosti zavlada mir, te predsjednik sudskog vijeća otvori raspravu. Nakon uzimanja ličnih podataka i upozorenja da moram govoriti istinu, poduči me da se mogu braniti i ćutanjem, a ukoliko želim mogu odbranu u potpunosti prepustiti svom advokatu. Zatim sasvim ležerno zatraži od mene da se izjasnim po pitanju optužnice, pitajući me da li se osjećam krivim. Pa odmah nastavi sugerišući da ne pričam priču o navodnom mučenju koje smo imali u Foči, jer se te priče naslušao od onih koji su bili prije mene. Ovakav nastup i sugestiju obrazloži razlogom da se ne bi ponavljala ista priča, koju su već slušali, pa nastavi kako ne treba zamarati porotu i ostale prisutne u sali.

Pažljivo saslušah da kaže ono što želi da kaže, pri tom dobro vodeći računa kako i na koji način govori i analizirajući svaku riječ koju je izgovorio. Morao sam svaku riječ zapamtiti iz razloga što nisam u stanju pisati, kako bih kasnije mogao lakše odgovarati na njegove riječi i konstatacije (…) Pošto sudija završi svoje obraćanje ubaci se moj advokat:

„Gospodine sudija, moj klijent neće davati nikakvu izjavu sve dok sudnicu ne napuste radnici DB-a i njihovi špijuni. Tražim da vi, pošto ih dobro znate, donesete naredbu da napuste salu. U protivnom Ibro neće davati nikakvu odbranu”!

Ovakva reakcija mog advokata izazva čuđenje kod mene, sudije i ostalih prisutnih u sudnici. Nastupi mučna i neplodotvorna rasprava između mog branioca i sudije. Upornost mog advokata navede sudiju da ležerno kroz smijeh saopšti:

„Pa dobro, ukoliko neće da se brani, mi ćemo to razumjeti kao da se brani šutnjom. A što se tiče radnika i špijuna DB-a, tu mi ne možemo ništa jer njihova je pravo da kao građani prisustvuju i mogu da budu na svakom suđenju koje im se učini interesantnim.” Poslije žučne rasprave sa mojim advokatom, što je po mojoj procjeni imalo karakter teatralnog nastupa s ciljem ostvarivanja efekta kod publike, odlučih da prekinem cirkus.

„Gospodine sudija, ja ovaj dan čekam isuviše dugo da bi se tako olahko odrekao prilike koja mi se konačno ukazala. Meni je samo žao što u sudnici nema predsjednika i ostalih državnika Crne Gore. Nadam se da će ih njihovi doušnici istinito obavijestiti o onome što ću ja danas ovdje reći. Također vas molim, pošto ja nisam u stanju čitati, da mi u cijelosti pročitate optužnicu koja je od strane države podignuta protiv mene, kao bih se pojedinačno izjasnio o svakoj tački koja se nalazi u njoj. Ne želim generalno odgovarati i izjašnjavati se o tome. A što se tiče torture i mučenja koje sam doživio i preživio od strane DB-a, (Državna bezbjednost) Republike Crne Gore i Karadžićevih fašista u Foči, postoje dokazi u zapisniku istražnog sudije ovog suda. Istražni sudija lično konstatuje i svojim potpisom potvrđuje na meni tragove sile. Za takav zapisnik imam zahvaliti isključivo svom advokatu, jer sam ja bio u stanju nervnog šoka i tih detalja se ne mogu sjetiti. Molim vas pročitajte mi optužnicu naglas, polahko da je mogu razumjeti. Ako vi to nećete, onda tražim da to moj advokat uradi umjesto vas”.

Moje riječi izazvaše smirenje situacije i sudija započe čitati optužnicu. Čitao je polahko i razgovjetno, naglašavajući svaku tačku iz optužnice. Kada je pričitao do kraja upita da li sam razumio i šta imam da kažem u cilju svoje odbrane. Odgovorio sam da u cjelosti razumijem i odbacujem istu kao gomilu patoloških laži i insinuacija. Nakon ovih riječi obratih se javnom tužiocu Republike Crne Gore, Milanu Radoviću koji je na ovom procesu napravio strahovitu političku karijeru i dogurao do predsjednika Vrhovnog Suda Republike Crne Gore, a zatim generalnog sekretara Skupštine Crne Gore, da bi pod pritiskom demokratske javnosti mjesto sekretara zamijenio direktorskom foteljom u ZIKS-u. (direktor svih zatvora u Crnoj Gori) (…)

Tada sam počeo govoriti o svemu onome što je prethodilo i dovelo do tog da sam morao potpisati izjavu koju su sačinili oni što su me i uhapsili i u kojoj nema ama baš ni jednog jedinog detalja koji bi bio potkrijepljen nekom činjenicom, imenom, događajem i sl. Dok sam pričao i opisivao detalje mučenja mogli su se čuti bolni jauci i mučni uzdasi prisutnih. Plač, praćen psovkama, zahvati prisutne. Bilo je bacanja određenih sitnih predmeta od strane onih koji nisu mogli obuzdati plač prilikom napuštanja sale, jer nisu imali snage saslušati moje izlaganje do kraja. Sa sigurnošću znam da je u sali bilo i službenika DB-a, čija je jedina uloga u tom trenutku bila da zaplaše narod i da spriječe ovakve ekscese. Ali moje izlaganje o tome šta sam sve morao proći podnijeti bilo je mnogo jače i uticajnije nego strah koji su oni sijali u to vrijeme oko sebe, na sve strane i javno i tajno.