Odlomak iz knjige “Gdje sunce ne grije” Ibrahima Čikića (8.dio

Poslije mraka boli i svjetlo

Put od zgrade suda nazad do zatvora prošao mi je u nekom to tada meni nepoznatom stanju. Činilo mi se da se sve ovo događa nekom drugom i da ja sve to posmatram iz nekog polusna. Prilikom povratka čini mi se bilo nas je desetak u furgonu marice. Sjedjeli smo jedan drugom u krilu. Za divno čudo nisam bio radostan, već bih slobodno mogao reći tužan. Opet isti osjećaj i isto stanje koje sam imao tačno prije godinu dana, kada sam gledao na televiziji hapšenje Omera Omerovića i svih onih koji su pohapšeni prije mene. Srce mi se stezalo od boli što nismo svi izašli van. Nisam registrovao trenutak kada smo stigli u krug zatvora. Zadubljen u misli, nisam osjetio otvaranje vrata furgona marice i izlazak onih koji su bili skupa sa mnom tokom ove posljednje vožnje. Ostao sam sam. Pozive komandira da i ja izađem vani nisam čuo, niti registrovao. Kao na filmskom platnu gledao sam posljednje događaje. Iznova sam preživljavao hapšenje, torturu, suđenje. Neki od komandira me uze ispod ruke i izvede van. Sve do trenutka dok ponovo nisam ušao u krug zatvora i našao se na sredini kruga po kojem sam Bog zna koliko puta šetao, držao me spomenuti osjećaj i stanje. Tek tada sam postao svjestan situacije i shvatio gdje se nalazim i šta se sve dogodilo u ovom posljednjem danu moje robije. Stajao sam kao kip, ne znajući kud da krenem i šta da radim. Bolne uspomene, kao na filmskoj traci, iznova su se ređale ispred očiju i ponovo sam preživljavao teške trenutke i događaje. Jedna misao okupirala je moj um, i u tom trenutku postojala je samo jedna jedina misao u mojoj glavi – kako ostaviti i rastati se od onih koji su morali ostati i dalje na robiji? Zaista kako izaći bez njih vani?

,,Čikiću, šta ti čekaš tu u krugu i stojiš kao spomenik? Idi uzmi stvari i pođi sa mnom u prijemno da uzmeš ostalo. Dok se ti tu čudiš i stojiš ovi ti odoše. Ne možeš ti više ovdje boraviti. Za tebe ovdje više nema mjesta. Hajde, idemo po stvari”, obrati mi se jedan od komandira i povede me uz stepenice, ka ćeliji br. 7.

Teška srca i koraka pođoh po stvari. Zveket ključeva i otvaranje teških vrata izazva i iznova povrati u jednom trenu sva ona prošla otvaranja i zatvaranja istih. Kao da sam samo prije par sekundi prvi pud doveden ovdje. Kako je sve ovo tako brzo prošlo. Samo do prije jednog sahata sve mi je izgledalo beskrajno dugo i neizvjesno. Kako je to izgledalo dugo dok sam bio unutra, a sada kada ostavljam ako Bog da sve ovo iza sebe, iz ove percepcije sve se odigralo u nekoliko trenutaka. Svega par treptaja oka i ništa više. Isti osjećaj kao u trenutku smrti. Tek tada čovjek shvati kako je brzo život prošao i koliko je sve to kratko trajalo. Na jedna vrata ušli, a na druga izašli. Slabašno li je tijelo, osjetljive li su kosti i nježna li je koža kojom čovjek treba zaraditi vječnost. Vrijeme koje imamo na raspolaganju za tako uzvišen cilj malo je duže od treptaja oka. Čovjek te istine postaje svjestan tek kad vrijeme nepovratno prođe (…)

„Ajde vas dvojica, pomozite mu da pokupi stvari i iznesite mu to do kruga, momci!” obrati se komandir, do samo par trenutaka, mojim sudbinom određenim komšijama, sa kojim sam morao tako dugo dijeliti životni prostor. Morali smo skupa spavati, jesti, hodati, jednom riječju dijeliti istu sudbinu puna dvadeset i četiri sahata, i to danima, iz dana u dan. Toliko su mi boli, jada i čemera nanijeli, ali sada mi ih postade žao. Za njihove životne priče pokušao sam naći opravdanje. Tražio sam minimum dobra u njima kako bih mogao da ih razumijem. I razumio sam ih i osjećao sažaljenje prema njima. Pitao sam se da li će i oni sami razumjeti stanje u kom se nalaze. Da li će ikada postati svjesni blagodati života koji im je podaren od Jedinog Gospodara. Hoće li iskoristiti blagodati Njegove milosti koju spušta na njih dajući im vremena da promijene način života i razmišljanja. Iskreno se nadam da hoće.

Pošto su pokupili sve moje stvari na čaršaf, svezaše krajeve u čvor i međi sobom ga izniješe do zatvorskog kruga, uz samu kapiju. Srdačno i ljubazno se pozdravih sa svima, poželjevši im skori izlazak na slobodu i mnogo sreće u budućem životu. Osjetili su iskrenost u mom glasu. Shvatili su da sam im doista želio dobro. Priđoše i plačući se pozdraviše sa mnom, dok su se izvinjavali za svoje postupke. Momci, ja vam halalim, ja sam vam sve oprostio, ali nikada neću moći sve ovo zaboraviti. Jedan od teških grijeha koji čovjek za život može napraviti jeste i zaboravnost i zato će se sigurno odgovarati. Veliki je zulum čak i sami pokušaj nekog kome je učinjena nepravda nagovarati da to zaboravi (…)

Pozdravljanje sa komandirima, čak i sa onim koji su bili neprijateljski raspoloženi prema meni i svojski se trudili da mi zagorčavaju život na robiji. Polahko me vode na glavnu, tešku, veliku ulaznu, a ovom prilikom izlaznu kapiju. Mračni hodnik dovodi do širenja moje bolesne zjenice. Naglo otvaranje teških vrata i ogromna svjetlost koja me zapljusnu, skupa sa svježim decembarskim danom, izazva strahovit bol u mom oku. Svjetlost praćena koncentričnim krugovima zelene, žute, crvene boje prikova me za jedno mjesto. Čuh teška vrata kako se s treskom zatvoriše iza mojih leđa. Ostadoh sam uz samu kapiju, držeći u ruci poveliki zavežljaj, ne znajući u kom pravcu da krenem. Iznenada začuh meni dobro poznat plačan sestrin glas: „Ibrice! Ovamo!”