Strasna sedmica posta počinje danas

Za pravoslavne vjernike danas počinje posljednja sedmica Vaskršnjeg posta.

Ova sedmica se zove strasna, jer na staroslovenskom, riječ strast znači stradanje.

Ovu sedmicu od Velikog ponedeljka do Velike subote pravoslavni vjernici provode u strogom postu, molitvi i pokajanju.

U crkvama se na bogosluženjima podsjeća na posljednje zemaljske dane Isusa Hrista – njegovu izdaju, hapšenje i stradanje na krstu.

Nedelja se završava Vaskresenjem Hristovog, Sina Božjeg.

Najpre, Strasna nedjelja ne znači nikakvu strast, nikako u onom smislu kako je današnji rečnik koristi. U pitanju je stradanje, strašni događaji, patnje Isusove te poslednje nedelje njegovog života na zemlji. Zbog toga je mnogi zovu i Strašna ili Stradalna nedjelja. U crkvi i narodu ustalilo se Strasna, kao izraz svjesnog Isusovog žrtvovanja za dobrobit drugih. Isus je znao da će umrijreti zbog svojih riječi i djela. Za početak, znati posljedice onoga što govorimo i radimo veliki je nauk.

Svaki dan u Strasnoj nedjelji, kakav god da je trend u pravopisu, trebalo bi da se piše velikim slovom, od Velikog ponedjeljka do Velike subote. U tom malom vremenskom prostoru dogodile su se najvažnije premise hrišćanske vere. Božiji sin posvađao se s farisejima, koji su ga optužili da je lažni prorok. Na Maslinovoj gori govorio je koji će biti znaci njegovog drugog dolaska. Pojeo je svoju poslednju večeru sa svojim učenicima, što će ostati poznato kao Tajna večera. Juda ga je izdao za 30 srebrnjaka. U Getsemanskom vrtu Isus se molio čekajući da po njega dođu rimski vojnici. Na lažnom suđenju pred rimskim prefektom Pontijem Pilatom i vazalskim kraljem Herodom osuđen je na smrt raspećem. Krst na kome će biti razapet nosio je na leđima ulicama Jerusalima. Raspeće se dogodilo na brdu Golgota, a oko glave Isusu je stavljen vijenac od trnja. Nakon što je u petak izdahnuo, sahranjen je u subotu u pećini koju su zatvorili stijenom, prekriven bijelim pokrovom. U nedelju je Isus ustao iz mrtvih.

Sve ono čime opisujemo nečije, pa i sopstveno stradanje, nalazi se upravo u ovoj poslednjoj nedelji Isusovog života. Kada kažemo “muke Isusove”, kao svakodnevnu uzrečicu, bez obzira na to šta nam se dogodilo, u našoj kolektivnoj svijesti ostao je zapis čoveka ekserima prikovanog za krst. Svako nosi svoj krst, vijenac od trnja na glavi, generacije vjekovima imaju svoju golgotu, za šaku dukata izdaju se i prijatelji i otadžbine, ime Juda je deo i kulture i pop-kulture, a sveukupno stradanje Isusovo nepresušna je tema koliko vjere toliko i umjetnosti. Ne postoji porodica koja ne koristi ove termine iz Strasne nedelje gotovo svakodnevno. Da djeca ne bi mahinalno usvajala biblijski rečnik, neka barem znaju šta ovi pojmovi znače. Priča o Isusovim mukama nije samo religija već priča nad pričama, narativ koji je neophodan da se prepoznaju dobre i loše osobine svijeta koji nas okružuje.

Kada djecu učimo da razlikuju loše i dobre ljude, posebno im skrenimo pažnju na one koji nose masku dobrote, a u suštini im je važan samo novac, sopstvena dobit. Upravo su to Isusovi fariseji, koji su njegovi glavni tužioci i ubice, dok su Rimljani samo izvršioci. Djeca treba da shvate kako su ulizice najgori sloj društva, ljudi željni slave po svaku cijenu, oni kojima ništa nije sveto. Za svaki čin milosrđa traže svedoke kako bi lažnu dobrotu naplatili. Zbog toga su tiha djela ono što bi trebalo da se vrednuje kod svakoga od nas.

U Strasnoj nedjelji svim vjernicima su zajednički post, molitva, zaobilaženje svih proslava i veselja, velikih radova i redovni odlazak u crkvu na slušanje jevanđelja. Naravno, ovakav moralni kod važi za dio naroda koji je vjerujući i liturgijski. Time pokazuju da je stradanje i trpljenje Isusovo njima i značajno i blisko.

Nije neophodno biti vjernik da bismo i sebe i svoju djecu podučili makar neznatnoj vrsti odricanja koju nosi poslednja nedelja pred Vaskrs. Na njima je koliko će to prihvatiti.

Posna ishrana je dobra i za tijelo i za dušu, a ostala uzdržavanja neka svako primjeni na svoj način, kako želi i osjeća. Niko ne može nikoga da natjera na razmišljanja koja se tiču događaja iz najdalje prošlosti. Ovo vrijeme moglo bi da bude posvećeno da sa najbližima razgovarate o teškim, možda neizrečenim stvarima koje muče i tište svakoga od članova porodice. To je prilika i da na miran i pažljiv način sagledate uzroke svojih teskoba i strahova, da ohrabrite jedni druge i potražite rješenje. Nekada rješenje za vas ne postoji, ali uzdajte se u ono nešto, jer samo u miru i tišini nestaju buka i bes.