Vaskršnji post

Čovjek kao psiho-somatsko biće, kao najsavršenija božanska tvorevina, koji je stvoren po liku i podobiju Božijem uvijek je treba da pazi da, usled onoga što su nosili vjekovi iza i ono što će nositi novo sjutra, zadrži i čuva ono božansko u sebi. Svaki ljudski dan proživljen na zemlji je ujedno i dio njegovog poziva i misije ovdje na zemlji.

Od nas se očekuje samo jedno u mnogo čemu.”Jedno”- istrajnost. “u mnogo čemu”- u LJubavi, u Vjeri, u Nadi, u požrtvovanju, u kajanju, u praštanju, u pomirenju… Ta “istrajnost u mnogo čemu” je neophodna za naše trajanje ovdje i u vječnosti. Kao što traje LJubav Trojičnog Boga prema nama grešnima i malima, tako treba da traje i naš podvig u svim ovim vrlinama kako bi smo sebe, odolijevajući iskušenjima u vremenima iza, sada i ispred nas, prinijeli Carstvu Nebeskom. To je samo i ništa drugo, ono uzdarje koje Gospod od nas očekuje za svu LJubav i milost koju nam je dao. Naše spasenje. Ni materijalni darovi ni fizički trudovi…samo i samo-naše spasenje.

    Kroz Majku Crkvu, kao jedini siguran brod koji nas nosi kroz nedaće i iskušenja, čovjeku je moguće da taj zalog Božije ljubavi jasno prepozna i njime vođen, da se spasi. Fizičke discipline podižu limite snage našeg tijela i granice fizičke izdržljivosti. Duhovna disciplina koju nam nudi Majka Crkva jeste post- uzdržanje.  Druga duhovna disciplina jeste molitva koja nas čini sagovornicima Božijim. Kada se čovjek “naoruža” ovim dvaju disciplinama on se uznosi nevidljivim ali sigurnim krilima ka vječnom i neprolaznom Carstvu Božijem.

  Na pragu smo najvažnijeg i najvećeg posta u Crkvi- Vaskrsnog posta. Spremamo se polako da uđemo u taj tjelesni i duhovni podvig po sjećanju na stradanje našeg Gospoda i Spasa Isusa Hrista, koji je 40 dana postio u pustinji i odolijevao nasrtajima demona. Hristos je podnio najveću žrtvu iz LJubavi prema čovjeku a to je stradanje na putu za Golgotu i smrt na krstu. Tom smrću On pobijedi ad i nama darova život vječni.Onima koji su ga bičevali,porugivali, pljuvali i ubili na krstu oprostio je rekavši Ocu Nebeskome: ” Oče oprosti im jer ne znaju šta čine”. To je najveći stepen duhovnog uzrastanja i zadatak uopšte, svakom Hrišćninu- da oprosti i voli neprijatelja. S toga smo dužni da se prije početka posta izmirimo sa svima oko sebe. I sa onima koji se ogriješiše o nas i sa onima kojima mi činismo nažao. A onda kada se damo podvigu posta, da se trudimo da istrajavamo u svim vrlinama. Da se više molimo Gospodu. Da učestvujemo u bogosluženjima. Da se pričešćujemo Tijelom i Krvlju Hristovom i tako se iznova i iznova sjedinjujemo s NJim. Udovi smo Tijela NJegovog i zato nam je post neophodan da osvježimo to pamćenje na Božiji blagoslov u nama, da rasplamsamo blagodat Duha Svetoga u dušama našim. Nije dovoljno samo primiti Svetu Tajnu Krštenja. Krštenje je, samo po sebi, rađanje čovjeka u duhovnom životu. Ako to “duhovno novorođenče” ostane samo na tom rođenju, kako može dalje da napreduje i da uzrasta? Potrebno nam je više brige o duhovnom životu. Jer plata koju nam nudi podvig u duhovnom životu, vječna je i neprolazna za razliku od one koju nam daje firma ili poslodavac koji nam je nadređen. Potrebno je egzistirati i u materijlnom ali je pretežnije ono što je vječno i neprolazno. Tome se posvetimo. Dajmo više značaja tom dijelu našeg bića. Gospod od nas to očekuje  samo zarad naše polze i neprolazne dobiti. Neka naši grijesi stradaju u ovom postu a vrline vaksrsnu.Oprostite meni grešnome.

 Srećan početak posta!