CG Live

Vaš pogled na grad

Adžamija

Gledajući emisije “humanitarnog“ sadržaja, naumpademi odnos prema siromašnim i potrebitim ljudima mog rahmetli oca Avde. Stari i mladi, muško i žensko, muslimani i pravoslavci, su ga od milja kao i mi njegova djeca zvali Bapko. Kada bi potrebit insan došao kod njega da mu učini kakvu uslugu, njegovoj sreći nije bilo kraja. Izuzetno srdačan doček, najljepše mjesto u sobi i sofra. Doista, musafir (gost) nije imao nikakvog izbora, morao je nešto pojesti ili popiti. Uglavnom bi razgovor počinjao ovako.

“Bapko, ja doš’o da kupim kapu, da mi nešto zakrpiš i sašiješ. Imaš li vremena, ili da ostavim i dođem za koji dan. Šta veliš?“

Iako je uvijek bio u velikom poslu, trebalo je nahraniti i obući petoro školaraca, odgovorio bi: “Imam, kako da nemam, bolan ne bio. Ionako nemam posla, pa Boga molim da neko navrati. Taman si učinio što si mi došao. Daj ovamo da vidimo šta možemo tu uraditi. “Odmah bi se bacio na posao i zaturio bi priču. Ja bih se tada prihvatio pegle kako bih pomogao Bapku, pažljivo slušajući njihov muhabet i sa nestrpljenjem iščekivao trenutak, kada bi mušterija krenuo da plati uslugu.

“Bapko, ja moram ići pa da ti platim. Koliko košta kapa i ovo što si mi sašio?“

“Platio si ti čim si došao, nego ti ja nisam vratio kusur bolan ne bio. Omatufio sam. Starim. Gotovo se ne obrukah od tebe. Kud bi mi duša, moj prijatelju. Zato što sam ja ‘kriv’, evo ti hedije još jedna kapa. Nek imaš dvije. Jednu za ljeta a drugu za zime.“

Ovo je bio samo jedan u nizu njegovih načina da ne naplati ono što je uradio čovjeku a da ga ne povrijedi. Za svakog je imao posebnu taktiku. Nekada bi se poslužio “fintom“ kako je davno kod njega pozajmio nešto para pa zaboravio da vrati, ili kupio kod njega na pijaci pa nije imao sitno, uradio mu neki posao pa nije mu platio, navodno mu poslao peškeš taj i taj iz Sarajeva, Skoplja, Istanbula…

“Bapko, nisam ti dao ništa, tek treba da ti platim.“

“Jesi bolan, jesi. Kako nisi. Evo vidiš li da još držim u rukama tvoje pare. No čekaj da ti dam kusur.“

“Aman Bapko, nisam ti dao ništa. Sef si.“

“Jesi, jesi, nego si i ti kao i ja omatufio. Ostario, pa zaboravljaš. Evo ti kusur i ne čekaj da te posao natjera da opet dođeš. Bujrum kad god imaš vremena. Vidiš li kako se umire. Sve je prolazno, moj prijatelju, osim dobra. Dođi mi opet tako ti Boga. Bujrum kao u svoju kuću.“

“Aman dijete, šta ću ja sa ovim našim Bapkom. Zakrpi me, sašije, umjesto jedne da dvije kape i još vrati kusur,“ dok bi odlazio, gledajući u mene, govorio bi zbunjeni čovjek.

“Dao si mu amidža, ali si zaboravio. Težak je on na pare, znam ja koliko oblijećem oko njega dok mi da banku. Zdravo nam bio i dođi nam opet. Allahimanet amidža.“

Kada bih ispratio mušteriju, Bapko bi ovako govorio:

“Sinak moj, nađi načina da pomogneš potrebitom, ali da mu ne povrijediš dostojanstvo. Oni su jako osjetljivi ljudi. Nije se lahko nositi sa neimaštinom. Čuvaj se njihovog hakka. Druženje sa ovakvim i njemu sličnim ljudima je privilegija Bogom odabranih ljudi. Moli Boga da ti podari njihovo društvo i strpljenje. Lahko je biti asija.“

Nakon ovih riječi bi, zagledan u daljinu, dugo šutio a onda tužnim glasom nastavio:

“Ja neću biti živ a ti hoćeš. Doći će vakat kada će se sirotinji samo javno udjeljivati. Ma koliko ti to nestvarno djelovalo, pred kamerama.“
“Kako Bapko, pred kamerama?“

“Lahko. Eto kako. Da na televiziji cio svijet vidi kako su oni pomogli siromaha.To će biti vakat u kom će ruka koja prima milostinju biti vrednija kod Uzvišenog Boga od one koja je daje. Neće biti halal dinara. Sine moj, tada se dobro čuvaj da slučajno ne učiniš kakvu nepravdu siromasima. Dosta će im zuluma biti dok preko televizora budu morali plačljivim glasom zahvaljivati onima koji su im nešto pomogli. Ljudi kad daju, treba da daju da niko osim Boga ne vidi. Da ne zna ljevica šta je dala desnica! Tako se daje. Sve ostalo je… Bolje da ti ne kažem. Još si ti adžamija, moj sinak.“

Evo, dođe i to vrijeme, potpuno u skladu sa sintagmom, ono što mediji nisu objavili, kao da se nije ni desilo. Jesmo adžamije dok aplaudiramo.