I opet će….

Samo što uđoh u kafić gdje ujutru kada sam u Sarajevu pijem kahvu sa vrata me dočeka gazda riječima:

“Viđe li kralja u evropskom…,“ pa ne mogavši da se sjeti imena parlamenta nastavi:

“Pola govora je posvetio Bosni. Više se on bori za Bosnu od ovih političara. Viđe li koji aplauz dobi. Jes kralj. Svaka mu čast. Gospodin! Jesi li gleda’, šta veliš?“

“Kojeg kralja? Je li onoga kome se zahvalio Momčilo Mandić bivši ministar RS na pomoći kada im je Milošević uveo sankcije a on im dostavljao gorivo za tenkove za vrijeme genocida u Srebrenici? Onom kralju što je deportovao stotinu muslimana zločincu Karadžiću pod nož. Je li to onaj organizator policijske akcije ‘Lim’? Onaj što nam zabrani da igramo šaha nekoliko godina po Crnoj Gori? Onaj što…“

“Stani, pa on se onda nije ništa pitao. Momir je bio glavni. On je bio dijete. Nemoj izmišljati. Đe on?“

“Kako se nije pitao, kakav Momir. Znaš li ti da je Momir jedini predsjednik na Balkanu koji je izgubio vlast na izborima? Eto koliko se sinji kukavac pitao. I nemoj zaboraviti, kum mu je sve to smjestio. Je li to onaj kralj koji je bio član Vrhovnog savjeta odbrane vojske SRJ i premijer Crne Gore? Šta veliš, nije se pitao. Da nisam možda ja organizovao sve one zločine po Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori,Sandžaku…“

“Ma pusti to. Gledaj ga sad.“

“Gledam ga ja skoro trideseta godina. Znam ga odvakta kada se pojavio u ‘Titeksovoj’ trenerčici, džemperu i Šangaj patičicama, pa na ovamo. Pamtim ga kao velikog Srbina i razbijača moje domovine SFRJ. Pamtim ga kao…“.

“Zaboravi to.“

“Šta misliš da sam ja, ne do mi Bog, organizirao i komandovao zločincima da ti pobiju sinove, siluju ženu, majku, sestru, zapale kuću… i poslije svega kažem ti – zaboravi to, igrala se djeca rata. Progovorim ti nekoliko lijepih riječi sa televizora, da li bi i meni oprostio kao i njemu?“

“Eh, ti uvijek mimo naroda. On je sačuvao mir.“

„Koji crni mir? Od koga si pobjegao iz Pljevalja? Od koga su bježali ostali muslimani Sandžaka, Bosne, Srbije i Crne Gore i prodavali imanja u bescijenje?Od mene ili od njega?

“Eh, ti, ne može se sa tobom pričati.“

“Slažem se. Na takav način ne može. Ne dozvoljavam nikome da se sprda mojom inteligencijom. Ja pamtim i imam vlastito mišljenje. Molim Boga da makar jedan dan dočekam da živim u pravnoj državi.“

Nažalost, ovakvih i sličnih situacija imao sam i širom EU, Amerike…

Političari su bili brži od žrtava. Definitivno, na Balkanu je i ovoga puta pobijedila kultura zaborava. Zato u regiji nemamo ni jednog sudskog procesa u kom se sudilo politici. Naprotiv, koliko naroda toliko istina i historija. Prividni mir i vrijeme između svih balkanskih ratova političke ‘elite’ su isključivo koristile za lično bogaćenje i zaborav. Uvijek je bilo i bit će potomaka žrtava koji su služili zločiniteljima. Da nije tako ne bi nam se ponavljala historija svakih tridesetak godina. Radi njihovog konformizma, ratovat ćemo do posljednjeg Bošnjaka, Srbina, Albanca, Hrvata, Crnogorca…

Pa neka su nam nazdravlje novi/stari ratovi. Ko preživi pričat će.

(Pcnen.com)